Potrcim za mackom da joj za sva vremena oca ocinskoga, luuudog – i zakocim na pola stepenica sa dusom u nosu i stomakom u rukama. Sve se zavrsi mojim prijetnjama i njenim zlim pogedom s visine.
– Deblja sam 12 kilograma! – hvalim se doktorici, prilicno neimpresioniranoj Azijatkinji, kao sto je i moja macka.
– Ali ne, sve ces ti to izgubiti – kaze Dr Wong hladno.
– Sve? – pitam uvrijedjeno, pipajuci grud.
Teta Stana razgovara sa mojim stomakom, objasnjava mu da ko ceka taj i doceka, pa nastavlja da ga zasipa narodnim postapalicama i instant istinama. Zao mi je da kazem njoj ili bilo kome kako ja ni dana nisam cekala, ljudi ipak vole kada se zena pati.
Soba moje kcerke je prazna. Kupila sam joj samo zavjese sa pticama. Prozor je okrenut prema zapadu, smetace joj sunce, nece moci oka sklopiti, sigurno nije navikla na jako australijsko sunce, ona je Evropljanka. U prolazu samo gledam, strah me dodirnuti pamucne, plisane, suskave slatkoce u prodavnicama, ako kupim jednu, kupicu ih sve, napunicu njenu sobu presmijesnim baletskim suknjicama i nemoguce malim potkosuljama, kupicu joj ko fol starinsku kutiju za igracke, baldahin i onaj ormar sa nacrtanim nogama, lampu da joj ne bude mracno, zutu, pilecu deku i omeksivac da mirise i sta cu onda ja ako je izgubim, ako je cekam i ne docekam jer sam se smijala uzrecicama i narodnim mudrostima, sta cu ako se ona predomisli i ne dodje?
Zadavicu Dr Wong ako opet kaze da cu bilo sta izgubiti.
– Tvoja kcerka dolazi u julu, u zimu – kaze Dr Wong na sljedecem pregledu, vec bolje raspolozena.
– Hoces da kazes da joj ne trebaju zavjese? – pitam dok mi ona samouvjereno kuca u stomak, kao da sam lubenica na ispitu zrelosti.
