Konačno se završava ovo ljeto, koje traje od juna prošle godine. Zadnja tri mjeseca su mlatile tople kiše, nikle su bijele gljive u sobama, ruke su mi se zalijepile za pazuha, puhao mi je klima uređaj u lice, a iz jastuka je počelo izlaziti perje. Prvo sam pomislila: baš lijepo, ovo je moje gnijezdo i u njemu ja, raščupana ptičurina što kljuca tablete za migrenu i nosom prevrće stranice knjige.
Odlazila sam po cigarete kod lokalnog Indijca, boreći se kišobranom protiv vjetra, zaklinjući se da je ovo posljednja kutija koju kupujem, nekarakterna grehoto, jesi li zbog ovoga preživjela rat, da li ti je zbog ovoga pradedo išao na Solunski front. Indijac mi je obećavao da je kišama i žabama odzvonilo i da smo vidjeli posljednju oluju, on to osjeti u koljenima, koja ga ne bole. Zamolila sam ga da mi nikada više ne proda ni jednu kutiju, ustvari bi najbolje bilo da se više ne viđamo.
Perje mi se sada počelo lijepiti po ramenima, ostajalo je u kosi, čupala sam ga sa plećki i nalazila u gaćama dok sam prostirala veš i tjerala ptice sa štrika. Bacila sam posljednju kutiju u smeće, šutnula jastuk i otišla kod Indijca po cigarete. Ovaj je slušao muziku iz svoga kraja, plesao desnim ramenom i upitao me jesam li žena ili papagaj. Ja sam se nasmijala, vadila perje iz kose i slagala ga u lijevi dlan.
