Sjećanje je vraćanje na mjesto u prošlosti, da bi u njemu jedno vrijeme boravili mučeći se. Teško je da će mučenje ikada dosaditi. Uvijek se nalaze načini da se prošlost učini slađim i ugodnijim mjestom za boravak. Emigranti su najveći ovisnici o sjećanju, zbog stalne potrage o dokazima svog postojanja, mada im se sasvim pogrešno pripisuje hipohondrija. Kada se, u gradu u kome ste odrasli, sjećate na jeziku koji čujete na televiziji, ulice kojom danas možete proći – sanjarite i više ste melanholični od emigranta koji u prošlost odlazi da bi preveo i donio svoj rodni list.
Vratila sam se u Sarajevo, kojeg sam zamislila kao tačku u prošlosti iz koje nikada ne moram odlaziti. Povratak je konačni čin prisjećanja, nakon njega se ne može dalje unazad i za nagradu stižemo u sadašnjost. Sadašnjost za mene boravi u Sarajevu, da bih mogla da se orijentišem i da bih mogla negdje boraviti u njoj. Pišem iz Sarajeva, iz ulice Josipa Vancaša. Jesen je i dvije srgaste mačke sjede na drvetu kraj prozora. Između njih je tačka koja označava geografski centar sadašnjosti.
