Dobro, Žućo moj – rekao mi je na kraju očuh. Kada ga nazovem, uglavnom ja govorim o vremenu, na šta se on složi: kiša, dobro. Onda ja govorim o tome kako mu se govor popravio, dok on odobrava: bolje, dobro. Jednom se pokušao sjetiti nečijeg imena, ali je na kraju potpuno nerazumljive rečenice zaključio: Dvaest! Ma pusti!
Nazvala sam sestru da joj ispričam kako se očuh sjetio Žuće, odnosno mene.
Ti si odlično prošla. Prije dvije sedmice stojim na raskrsnici i preko puta vidim tatu, kako mi sa velikim osmijehom maše i zove me: Branka!
I?
Nema veze. Znam ja da sam to ja.
Nasi stari imaju se cega sjecati. Razmisljam, kakvi cemo mi biti ?
Pozdrav.
kako li je tesko ponovo uciti govoriti…
zdravo ti.