Nesnesitelná lehkost bytí

Uveče mi je majčinski ljubazna recepcionerka ponudila mapu hotela. Prstom sam pokazala sobu koju ću uzeti, kao da biram najbolje mjesto u kinu – samo što je na mapi tamo gdje stoji filmsko platno pisalo: MORE, DAS MEER.

U prvoj kafani na ulici, dva muškarca  su se glasno prepirala sa trećim, starim Njemcem, koji nije razumio skoro ni riječ od onog što su mu govorili. Ponekad bi se smilovali i rekli: Uli, jebali te gejevi, fak gajs, a Uli bi im dobroćudno odgovarao: Wo lebt ihr, in der Steinzeit? – i držao se za stomak dok se smijao. Nasmijala sam se i ja, Uli me pitao razumijem li ga, potvrdno sam klimnula glavom, na što je poručio da ovoj dvojici prenesem kako su pećinski ljudi i da neće više da se druži s njima. Reci ti njemu da ga jebala Europska unija! Rekla sam Uliju da ga jebala Europska unija. A di su moja ljudska prava? Pitala sam Ulija a gdje su ljudska prava ovog čovjeka ovdje. Ti si hetero, bijeli muškarac i nigdje na svijetu ti nisi ugrožen – kazao je Uli, na što se ovaj  okomio na mene i u brk mi skresao da je ugrožen, jer ga hotel  nije platio što svira i uveseljava goste, brine se za svakoga, pa i ovog ljubitelja pedera ovdje, neka ih vodi kući, jebo ga Helmut Kohl i Europska unija! To nema veze sa ljudskim pravima! – rekla sam ja –  kakve veze ima Helmut Kohl? – dodao je Uli. Konobar je svima donio vino i špil karata i izgubio se. Uli je podijelio karte, hand se piše sto pedeset ili dvjesto ako si pun.  Muzikant je predstavio društvo: ovo je Uli iz Leverkusena, koji je  prije 30 godina bio na otvaranju hotela i od tada svake godine dolazi na Hvar. On je iz Splita i svira u hotelu, a ovaj do njega je lokalni i on će mi slomiti srce, neka pitam stotine Čehinja i još toliko Njemica. Ovaj do njega je obećavajuće namignuo.

A ti?

Ja sam došla da se odmorim.

Od čega?  

Od prevođenja.

Ništa onda, Uliju ćemo povezat gubicu, ionako priča pizdarije – rekao je Muzikant i tresnuo dvicu na stol.