. . . Zijan-ćerka

Zijan-ćerka

Oči pretjeruju.

03.05.2012.

Karamazovi

17.04.2012.

Migrant writing I: Repatriation of the soul

- Tropska depresija je početna faza u nastanku tropske oluje: nebo se zatvara kao teniski teren pred kišu, pritisak se stmoglavljuje, a migrenozni i migranti plaču, jer na južnoj hemisferi vjetrovi ulično smeće vrte u pravcu suprotnom od smjera kazaljke. Prvi put sam vidjela crno nebo u dva popodne, u sred ljeta. Stajala sam na balkonu u lokvi svoga znoja, bosa, u zagušujućoj vrelini, dok mi je srce treslo rebra u panici. Soba se odjednom napuni insektima i providnim gecko gušterima koji ih u slast jedu. Nestane kukubara i papagaja i njihovih monstruoznih, namirisanih kriještanja, gecko podrhtava na plafonu, rendgenski obasjan sijalicom. Mučnina, bubnjanje sljepoočnica, vreli mrak i nikada više sreća. Zbog ovoga ćemo zauvijek zavidjeti hrabrima, bit ćemo cinični, zli, licemjerni i intelektualni.

Olakšanje kada depresija eksplodira u oluju - prvim praskom groma koji pukne u stomaku, iza očiju, u plombama, vjetrom koji udari u palmu i ponese sve zelene i žute plastične tricikle u nebo, najbliže je čvrstom obećanju sudbine da je sada sve moguće i da nijedna prijetnja više nije dovoljno snažna.  Samo zbog ovoga možemo stajati na nekom trgu u Evropi, možemo biti bijedni, omraženi, možemo praviti greške, voljeti i ne biti voljeni, možemo konačno osjetiti bliskost i sve druge strahote.

 

- Ah, pa vi morate o tome pisati - kaže žena koja me sluša. I ja sam živela u tropima, znate. Pete godine u vreme monsuna, kupila sam kofu žute farbe i farbala to večno zeleno lišće. Kada sam ofarbala skoro pola drveta, otkidala sam umazano lišće i histerično se cerekala dok sam gledala kako pada na zemlju. Roditelji su me vratili u Beograd, upisala sam psihologiju i prvu godinu svaki dan fotografisala lišće u jednom parku. A vi, volite li i evropsko proleće?

 

09.04.2012.

You've got the love

Prije moždanog udara, očuh me često zvao da mi kaže da se držim. Od novembra nismo razgovarali telefonom jer on više ne raspoznaje brojeve i slova i ne može jasno da govori. Teška od neprospavane noći, u jednom od ministarstava sivih odijela, jutros sam iz slušalice čula njegov veseli glas, svečan kao da se javlja iz svemira:

 

-  Ja sam! Sve dobro? Pročito ime, nazvo da pitam! Drš se!

 

08.04.2012.

Za blogera Ra: http://nunion.blogger.ba/

 

20. aprila 2002. godine, Bosna i Hercegovina je postala članica Vijeća Evrope,13. jula 2002. godine postala je potpisnica  Evropske Konvencije o ljudskim pravima i obuhvaćena je jurisdikcijom Evropskog suda za ljudska prava. Da bi se podnijela tužba Sudu, nije neophodno biti građanin neke od država koje su članice Vijeća Evrope, ne može se žaliti u ime drugih i mora se biti lično i direktno žrtva prekršaja. Gospodin Sejdić i gospodin Finci žalili su se da im je onemogućeno da se kandiduju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo BiH zbog njihovog romskog i jevrejskog porijekla i 22.12. 2009. godine, Evropski sud je presudio u njihovu korist. Do danas, presuda nije izvršena.

 

Konvencija o ljudskim pravima kaže da sloboda izražavanja obuhvaća dužnosti i odgovornosti i može biti podvrgnuta kaznama, između ostalog, radi zaštite ugleda ili prava drugih. Nadam se da se nijedan sud neće baviti tvojim frustracijama, ali lično mislim da su sljedeće tvoje izjave fašističke, rasističke, poražavajuće glupe i zastrašujuće zle:

 

-          Jakob Finci, majmun i djubre, uopce nije covjek...

-          Bolan Finci, sta 'oces ti, Izrael u Bosni? Mozda da vam damo jedno 40% teritorija da napravite Europski Izrael?

-         To vi na nama testirate prava cuka, maca, cetnika, jevreja, cigana, pedera...

-         Eto vam i Sejdic i Finci, vodite ih sebi kuci, a i njihovi narodi bezobrazni, sa kojima dijelimo sve sto imamo, pa nam vracaju ovako...

23.03.2012.

“I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje” (Mt 4, 2)

Propostivši 40 dana i 40 noći, Isus napokon ogladnje. Mojsije provodi 40 dana na Sinaju, izraelski narod 40 godina hoda kroz pustinju, 40 dana i noći pada kiša u Potopu. 40 dana nakon Uskrsnuća, Isus se uznosi u nebo i sjeda na desnu Božiju stranu. Biblijski broj 40 vezan je uz pročišćenje, pripremu i pokoru, a završava se nekim aktom Božijeg milosrđa: Isus dobiva jordansko krštenje i ulazi u posao javnog propovijedanja, izraelci nalaze adresu Obećane zemlje, Bog Mojsiju poklanja ploče, a Noa sa istim  potpisuje Sporazum o ukidanju poplava i prima dugu, kao lijepi znak pažnje. Četrdesetogodišnji Muhamed također posti 40 dana, nakon kojih mu se obraća Gabrijel, ali se Junuz, kao i Noa odmiče od pustinjske tradicije samovanja i svojih 40 dana provodi u stomaku kita. Hadis kaže da se molitve osobe koja amaterski  psiho-analizira druge neće prihvatiti čitavih 40 dana i noći. Postoji vjerovanje da duša umrlog još 40 dana pohađa ubrzani kurs suočavanja sa svojim pasjalucima, oprašta se od voljenih i omrznutih, na smrt prepada one koji ih još osjećaju, nakon čega počiva u miru. Molitva za umrle, opelo, pomeni, obavlja se nakon 40 dana, a poznat je i običaj dvostrukog ukopa: nakon 40 dana mrtvac se otkopa, daruje i ponovo zakopa, što je razvilo čitavu industriju nekvalitetnih bombonjera, jer šta darovati čovjeku koji je već mrtav. 40 treptaja na engleskom jeziku izraz je za kratak san.

 

22.03.2012.

Exquisite

 Prijateljica renovira stan:

- Sljedećem koji uđe u njega će KGB, CIA, OZNA, UDBA, Stasi, Sekuritatea i dva nasekirana  Mossad-ovca provjeravati kofere!

Kupila je i novi kuhinjski sto  od nekog čovjeka sa Malte koji je upravo farbao zidove u crno i sa vrata joj rekao:

- Ma nosi, to mi je od cure, ostavila me je.

Druga radi veliko pospremanje stana, izbacuje košulje momka koji je upravo ostavio i pita ima li nešto jače od varikine.

Ja u nedjelju krečim. Gazda me upitao želim li da mi kupi neke boje, da se igram. Rekla sam da kupi dvije velike kante kvalitetne bijele, ja se drugačije igram.

 

29.02.2012.

Lovejoy

„Pogledaj, ovo je ona, prilazi suncu – gotovo je. A evo je sad, s druge strane, iznenađenje,  fjuuuu…bježi! Ode! Mogao sam plakat od sreće kad sam ovo prvi put vidio. I sad sam se naježio kao mačka kad ugleda psa. Ode ona!“ – kaže N. sa osmjehom preživjelog, dok se ja na podu igram sa velikim balonom zvjezdane konstelacije i pokušavam imitirati Charlie Chaplina u The Great Dictator. Sljedeće jutro gledam snimke komete pokušavajući da vidim to što je on vidio, ali čujem samo njegovo konačno Ode i u očima vidim svjetlo presretnog luđaka. Kada astronom uđe u tramvaj, žene sakrivaju svoje torbice, eto kako sumnjivo izgleda njihov sjaj.  

 

 

(Kometu Lovejoy je u novembru 2011. godine otkrio astronom-amater Terry Lovejoy, iz Queenslanda, Australija. Kometa je poznata po tome što je prošla kroz koronu Sunca i za razliku od drugih koje su na mjestu spržene, izašla netaknuta na drugoj strani i nastavila svoj put. Provela je sat vremena na temperaturi od milion kelvina.)

28.02.2012.

Can I sing you a song

Na play listu svakog novog telefona prebacujem jednu veselu arapsku pjesmicu koju mi je u Australiji pjevao Aladin Mina, dok sam ja  njegovu lijepu glavu mučila australijskom poezijom. Kad bi mu dosadila, pitao bi me Miss, can I sing you a song i već bi pjevao koliko ga grlo nosi, a ja imitirala njegovo klimanje glavom i igranje očima. Kasnije smo je slušali zajedno i ja sam  naučila prvu strofu ženskog dijela, samo što on nikad nije bio zadovoljan mojim arapskim izgovorom.

 

Jutros me je neki čovjek sveo niz Dalmatinsku. Prosto je ponudio svoj lakat na koji sam se zakačila i za svaki slučaj se još jednom okliznula. Ja sam mu zauzvrat dala svoju lijevu slušalicu i perfektno (mislim) otpjevala prvi dio, dok se on keslao kao Khaled i prevrtao očima kao Aladin. Na dnu ulice mi je rekao da će se definitivno potruditi da nauči naš jezik.  

23.02.2012.

A method to my madness II

M. kaže kako ga je spasio savjet nekog američkog doktora da redovno vježba realnost. Kad osjetim da tonem, izlazio sam iz kuće, hodao gradom i vježbao realnost: ovo je ulica ta i ta. Na drugom spratu neko pomiče zavjesu, pojavljuje se mačka. Na nebu stoji bijela crta, djevojka koja je prošla pored mene nosi tri zlatna lančića. Samo gledaj i potvrđuj, kao djeca i starci.

 

U Vulture street-u sam živjela preko puta male crkve ( u Schloßstraße je stajala katolička, u Bernhard Straße protestantska). Jednu nedelju ujutro, glavoboljna i nervozna od vrućine, prešla sam ulicu i sjela u posljednju drvenu klupu. Unutra je bilo sparno, ispred mene su sjedile žene i držale nedeljne šešire na cvjetnim naborima haljina. Pastor je govorio o najnovijim optužbama za pedofiliju protiv anglikanske crkve i kako sada više nego ikada moramo biti složni. Ja sam plakala. Poslije službe su me pozvali na ručak u još manjoj bašti iza crkve, a pastor mi je prišao da se upozna: Nisam vas ranije ovdje vidio. Zašto plačete? Meni je ovdje jednostavno prevruće, rekla sam. Izašla sam iz crkve kroz izrezbareni luk drvene kapije na kojoj je pisalo: Seek and you shall find.  

 

Možeš li zamisliti onoliku ljudinu kako sjedi na rubu kreveta i gorko jeca? –  kaže D. Bez ikakvog razloga! Šetamo preko mosta, a on bulji u vodu i govori: skočiti, skočiti i samo skočiti. Poklonila sam mu knjigu Buđenje, a on kaže: Od ovoga sam još luđi, čuj ja spavam. Glava mi je u paklu a tijelo u ovom svijetu, jedno mora na neku stranu. I tako smo se dogovorili da ja znam šta je realnost i da će me sve slušati.  On kaže: voda me zove doođi – ja kažem zovem te  ja i kažem ti da me voliš.

 

Ovo je ulica Tina Ujevića. Ispred ambasade stoji policajac. Snijeg je još na trotoaru. Prozor na desnoj strani nema zavjesu. Čovjek stoji u bašti između zgrada, u ruci drži radio. Čujem svoje brze korake. U susret mi dolazi muškarac, pod rukom vodi starca. Starac mu iskrivljenim prstom nešto pokazuje i kaže: Ovo je bila ulica Mustafe Golubića. Ovdje je živjela Esma, u ovoj zgradi. Sad je tu neko.

 

22.02.2012.

Americano

Sanjah vođu plesne grupe Maris iz Trebinja kako mi svira gitaru ovako: Kad bi saaamo ljuuubit znala, ti bi meni odmah dala - i pogleda me kako su me gledali na klupi u srednjoj. Topiš li se? Ne kažem, srce mi igra. I tako, uglavnom ja se sada osjećam kao da se mi poznajemo i kao da smo furali, osjećam čovjeka lično i intimno, takoreći znam ga u dušu, u njegov bitak.

Jutros gazim po bljuzgavim trotoarima, plaćam račune u pošti (dvjesto pedeset, hoćete li grijanje po računu?), smješkam se penzioneru do sebe i pjevam: Kad bi saaamo ljuuubit znala...

 


Noviji postovi | Stariji postovi



Image Hosting by Picoodle.com


Mejtaš
(Central European Time)


Wagga-Wagga
(Australian Eastern Time)





LAST WORDS:

• Don't let it end like this. Tell them I said something.
Pancho Villa

• Crito, I owe a cock to Asclepius; will you remember to pay the debt?
Socrates

• Drink to me.
Pablo Picasso

• Ah, well, then I suppose I shall have to die beyond my means.
Oscar Wilde

• Now comes the mystery.
Henry Ward Beecher

• Go on, get out. Last words are for fools who haven't said enough.
Karl Marx's last words to his housekeeper


Quote of the day



PASOŠA:
424549