. . . Zijan-ćerka

Zijan-ćerka

Oči pretjeruju.

13.06.2015.

Rođendan

20.jula, Kćerka slavi prvi rođendan. Idemo na Boračko jezero.

18.03.2014.

Kcerka

Potrcim za mackom da joj za sva vremena oca ocinskoga, luuudog – i zakocim na pola stepenica sa dusom u nosu i stomakom u rukama. Sve se zavrsi mojim prijetnjama i njenim zlim pogedom s visine.

-     Deblja sam 12 kilograma! hvalim se doktorici, prilicno neimpresioniranoj Azijatkinji, kao sto je i moja macka.

-      Ali ne, sve ces ti to izgubiti – kaze Dr Wong hladno. 

-      Sve? – pitam uvrijedjeno, pipajuci grud.

Teta Stana razgovara sa mojim stomakom, objasnjava mu da ko ceka taj i doceka, pa nastavlja da ga zasipa narodnim postapalicama i instant istinama. Zao mi je da kazem njoj ili bilo kome kako ja ni dana nisam cekala, ljudi ipak vole kada se zena pati.

Soba moje kcerke je prazna. Kupila sam joj samo zavjese sa pticama. Prozor je okrenut prema zapadu, smetace joj sunce, nece moci oka sklopiti, sigurno nije navikla na jako australijsko sunce, ona je Evropljanka. U prolazu samo gledam, strah me dodirnuti  pamucne, plisane, suskave slatkoce u prodavnicama, ako kupim jednu, kupicu ih sve, napunicu njenu sobu presmijesnim baletskim suknjicama i nemoguce malim potkosuljama, kupicu joj ko fol starinsku kutiju za igracke, baldahin i onaj ormar sa nacrtanim nogama, lampu da joj ne bude mracno, zutu, pilecu deku i omeksivac da mirise i sta  cu onda ja ako je izgubim, ako je cekam i ne docekam jer sam se smijala uzrecicama i narodnim mudrostima, sta cu ako se ona predomisli i ne dodje?

Zadavicu Dr Wong ako opet kaze da cu bilo sta izgubiti. 

-      Tvoja kcerka dolazi u julu, u zimu  kaze Dr Wong na sljedecem pregledu, vec bolje raspolozena.

-  Hoces da kazes da joj ne trebaju zavjese? – pitam dok mi ona samouvjereno kuca u stomak, kao da sam lubenica na ispitu zrelosti.

02.09.2013.

A name is worth a 1000 words

Prije nekoliko dana sam čula svoje ime na ulici i prije nego što sam se okrenula pomislila: ne budali, ovdje takvih ima na stotine. Ovdje ti niko neće reći kako imaš egzotično ime, odakle ti je, speluj ga, da li si i ti arabic, da li ima neko značenje kao na primjer ruža, ljiljan, istina ili datula. Ipak sam se, za svaki slučaj, okrenula - a žena na ulici je zvala baš mene. Ne znam kome sam se više obradovala, njoj, ili meni. 


22.04.2013.

Ledina

Tračali smo te neki dan, i D. je sad protiv tebe. Ali hajmo o lijepim stvarima – kaže moj prijatelj.

21.04.2013.

Winter is coming

Stojim na brdu iznad Brizbejna, pogled na grad je prelijep, ali ja se mučim da skinem kacigu i već  me hvata panika da ću se ugušiti ispod nje. Vruće mi je, sunce je visoko na nebu, skidam jaknu, bacam sunčane naočale na nju i još petljam  oko čvora na vratu. Dolazi neki čovjek, naslanja se na ogradu vidikovca, širokim pokretom ruke prelazi preko slike i kaže:

Baš volim zimu! Već se nekako osjeća u zraku, zar ne?

 

10.04.2013.

Repeat

Konačno se završava ovo ljeto, koje traje od juna prošle godine. Zadnja tri mjeseca su mlatile tople kiše, nikle su bijele gljive u sobama, ruke su mi se zalijepile za pazuha, puhao mi je klima uređaj u lice, a iz jastuka je počelo izlaziti perje. Prvo sam pomislila: baš lijepo, ovo je moje gnijezdo i u njemu ja, raščupana ptičurina što kljuca tablete za migrenu i nosom prevrće stranice knjige.

Odlazila sam po cigarete kod lokalnog Indijca, boreći se kišobranom protiv vjetra, zaklinjući se da  je ovo posljednja kutija koju kupujem, nekarakterna grehoto, jesi li zbog ovoga preživjela rat, da li ti je zbog ovoga pradedo išao na Solunski front. Indijac mi je obećavao da je kišama i žabama odzvonilo i da smo vidjeli posljednju oluju, on to osjeti u koljenima, koja ga ne bole. Zamolila sam ga da mi nikada više ne proda ni jednu kutiju, ustvari bi najbolje bilo da se više ne viđamo.

Perje mi se sada počelo lijepiti po ramenima, ostajalo je u kosi, čupala sam ga sa plećki i nalazila u gaćama dok sam prostirala veš i tjerala ptice sa štrika. Bacila sam posljednju kutiju u smeće, šutnula jastuk i otišla kod Indijca po cigarete. Ovaj je slušao muziku iz svoga kraja, plesao desnim ramenom i upitao me jesam li žena ili papagaj. Ja sam se nasmijala, vadila perje iz kose i slagala ga u lijevi dlan.


02.04.2013.

Rečenice koje sam htjela da kažem, Vol. IV

Na Zlatnoj Obali ogrebala srećku i dobila 7 dana odmora na Tajlandu.

28.02.2013.

Refugees

Dočekao me je novi komšija koji mrzi strance. Lijepo je pitao ko sam i odakle sam, a nakon što sam se identifikovala, svako jutro u pet, dok još nisam mogla spavati zbog vremenske razlike, stao mi je jebavati izbjegličku majku. Prvo jutro sam mu preko ograde u oblaku vodene pare i na 35 stepeni objašnjavala da nisam izbjeglica, na što je on rekao da se vratim u paklenu rupu odakle sam i došla. Sljedeće sedmice sam mu objašnjavala da ću se i vratiti, ali da mi ne striže bogenvilije i jasmin s moje strane, taj sam jasmin ja sadila, na što je on rekao da grozno pjevam na idiotskom jeziku i da će zvati policiju da me uhapsi zbog pjevanja. Poslije toga sam se prebacila na Uz Maršala Tita junačkoga sina nas neće ni pakao smest' i to u ponoć, kad on u svojoj sobi na spratu gleda pornove. Dodam i pokoje: Jaa Udo, gib mir mehr! Ponekad urliknem da je moja bašta ljepša od njegove, što uopšte nije tačno, ali ga jako naljuti. Do sad je Sivog sokola i komandanta Savu odslušao više nego moja učiteljica. Nisam ni stigla da analiziram „evo ti da me imaš zašta mrziti“ osobinu koja mi se obija o glavu, kad sam primjetila da me gejevi lijevo više ne zovu na kafu, a ovaj desno mi dramatično okreće leđa kad se sretnemo kod kanti za smeće. Samo mi se još njegova gluhonijema žena nasmiješi u prolazu.   

27.02.2013.

If I ever go missing

Sjećanje je vraćanje na mjesto u prošlosti, da bi u njemu jedno vrijeme boravili mučeći se. Teško je da će mučenje ikada dosaditi. Uvijek se nalaze načini da se prošlost učini slađim i ugodnijim mjestom za boravak. Emigranti su najveći ovisnici o sjećanju, zbog stalne potrage o dokazima svog postojanja, mada im se sasvim pogrešno pripisuje hipohondrija. Kada se, u gradu u kome ste odrasli, sjećate na jeziku koji čujete na televiziji, ulice kojom danas možete proći - sanjarite i više ste melanholični od emigranta koji u prošlost odlazi da bi preveo i donio svoj rodni list.

Vratila sam se u Sarajevo, kojeg sam zamislila kao tačku u prošlosti iz koje nikada ne moram odlaziti. Povratak je konačni čin prisjećanja, nakon njega se ne može dalje unazad i za nagradu stižemo u sadašnjost. Sadašnjost za mene boravi u Sarajevu, da bih mogla da se orijentišem i da bih mogla negdje boraviti u njoj. Pišem iz Sarajeva, iz ulice Josipa Vancaša. Jesen je i dvije srgaste mačke sjede na drvetu kraj prozora. Između njih je tačka koja označava geografski centar sadašnjosti. 

02.02.2013.

Stvari koje se mogu raditi kada se ništa drugo ne može, ali i ne mora:

Grudnjak koji me napatio, rastegnuti oko vješalice i ostaviti ga tako da se čereči čitav utorak. (How does it feel now, arsehole).

Sjediti na jastuku ispred mašine za veš, čitajući Asteriksa i Obeliksa (do centrifuge).

Raditi sa Miss Mjesne Zajednice na priručniku: Shit men from Sarajevo told me. (Javim ti se. Lijepa ti jaranica, mak’ se da pišam. Mislio sam da sam biseksualan. Kod mene 15 centimetara, pa ti gledaj. Ovo u Makarskoj mi je rodica).

Cijeniti estetske vrijednosti minijaturnih radosti i približiti se koherentnom zaključku o smislu života. Odjebati sve to i nastaviti po svom.

Napraviti spisak stvari koje ću uraditi kad se vratim u Sarajevo.

Početi se baviti fotografijom. Uslikati puna četri foldera dosadnih slika palmi i papagaja. U fotošopu papagajima dodati brkove. Išarati se hemijskom po nogama.

Uhvatiti penzionerku u čekaonici kod doktora i udaviti je svojim boljkama.

Zaurlati komšiji preko ograde kako je moja bašta ljepša od njegove bašte. Zapaliti cigaru. Slušati ga kako mi deset minuta jebe sve po spisku.

Tračati muslimane sa poštarom. Onda mu reći da sam kopile avganistanskog fridom fajtera i majke Baraka Obame.

 


Stariji postovi



Image Hosting by Picoodle.com


Mejtaš
(Central European Time)


Wagga-Wagga
(Australian Eastern Time)





LAST WORDS:

• Don't let it end like this. Tell them I said something.
Pancho Villa

• Crito, I owe a cock to Asclepius; will you remember to pay the debt?
Socrates

• Drink to me.
Pablo Picasso

• Ah, well, then I suppose I shall have to die beyond my means.
Oscar Wilde

• Now comes the mystery.
Henry Ward Beecher

• Go on, get out. Last words are for fools who haven't said enough.
Karl Marx's last words to his housekeeper


Quote of the day



PASOŠA:
392013