Ledina
Tračali smo te neki dan, i D. je sad protiv tebe. Ali hajmo o lijepim stvarima – kaže moj prijatelj.
 |
Otvori blog |  |
Oči pretjeruju.
Tračali smo te neki dan, i D. je sad protiv tebe. Ali hajmo o lijepim stvarima – kaže moj prijatelj.
Stojim na brdu iznad Brizbejna, pogled na grad je prelijep, ali ja se mučim da skinem kacigu i već me hvata panika da ću se ugušiti ispod nje. Vruće mi je, sunce je visoko na nebu, skidam jaknu, bacam sunčane naočale na nju i još petljam oko čvora na vratu. Dolazi neki čovjek, naslanja se na ogradu vidikovca, širokim pokretom ruke prelazi preko slike i kaže:
Baš volim zimu! Već se nekako osjeća u zraku, zar ne?
Konačno se završava ovo ljeto, koje traje od juna prošle godine. Zadnja tri mjeseca su mlatile tople kiše, nikle su bijele gljive u sobama, ruke su mi se zalijepile za pazuha, puhao mi je klima uređaj u lice, a iz jastuka je počelo izlaziti perje. Prvo sam pomislila: baš lijepo, ovo je moje gnijezdo i u njemu ja, raščupana ptičurina što kljuca tablete za migrenu i nosom prevrće stranice knjige.
Odlazila sam po cigarete kod lokalnog Indijca, boreći se kišobranom protiv vjetra, zaklinjući se da je ovo posljednja kutija koju kupujem, nekarakterna grehoto, jesi li zbog ovoga preživjela rat, da li ti je zbog ovoga pradedo išao na Solunski front. Indijac mi je obećavao da je kišama i žabama odzvonilo i da smo vidjeli posljednju oluju, on to osjeti u koljenima, koja ga ne bole. Zamolila sam ga da mi nikada više ne proda ni jednu kutiju, ustvari bi najbolje bilo da se više ne viđamo.
Perje mi se sada počelo lijepiti po ramenima, ostajalo je u kosi, čupala sam ga sa plećki i nalazila u gaćama dok sam prostirala veš i tjerala ptice sa štrika. Bacila sam posljednju kutiju u smeće, šutnula jastuk i otišla kod Indijca po cigarete. Ovaj je slušao muziku iz svoga kraja, plesao desnim ramenom i upitao me jesam li žena ili papagaj. Ja sam se nasmijala, vadila perje iz kose i slagala ga u lijevi dlan.
Na Zlatnoj Obali ogrebala srećku i dobila 7 dana odmora na Tajlandu.
Dočekao me je novi komšija koji mrzi strance. Lijepo je pitao ko sam i odakle sam, a nakon što sam se identifikovala, svako jutro u pet, dok još nisam mogla spavati zbog vremenske razlike, stao mi je jebavati izbjegličku majku. Prvo jutro sam mu preko ograde u oblaku vodene pare i na 35 stepeni objašnjavala da nisam izbjeglica, na što je on rekao da se vratim u paklenu rupu odakle sam i došla. Sljedeće sedmice sam mu objašnjavala da ću se i vratiti, ali da mi ne striže bogenvilije i jasmin s moje strane, taj sam jasmin ja sadila, na što je on rekao da grozno pjevam na idiotskom jeziku i da će zvati policiju da me uhapsi zbog pjevanja. Poslije toga sam se prebacila na Uz Maršala Tita junačkoga sina nas neće ni pakao smest' i to u ponoć, kad on u svojoj sobi na spratu gleda pornove. Dodam i pokoje: Jaa Udo, gib mir mehr! Ponekad urliknem da je moja bašta ljepša od njegove, što uopšte nije tačno, ali ga jako naljuti. Do sad je Sivog sokola i komandanta Savu odslušao više nego moja učiteljica. Nisam ni stigla da analiziram „evo ti da me imaš zašta mrziti“ osobinu koja mi se obija o glavu, kad sam primjetila da me gejevi lijevo više ne zovu na kafu, a ovaj desno mi dramatično okreće leđa kad se sretnemo kod kanti za smeće. Samo mi se još njegova gluhonijema žena nasmiješi u prolazu.
Sjećanje je vraćanje na mjesto u prošlosti, da bi u njemu jedno vrijeme boravili mučeći se. Teško je da će mučenje ikada dosaditi. Uvijek se nalaze načini da se prošlost učini slađim i ugodnijim mjestom za boravak. Emigranti su najveći ovisnici o sjećanju, zbog stalne potrage o dokazima svog postojanja, mada im se sasvim pogrešno pripisuje hipohondrija. Kada se, u gradu u kome ste odrasli, sjećate na jeziku koji čujete na televiziji, ulice kojom danas možete proći - sanjarite i više ste melanholični od emigranta koji u prošlost odlazi da bi preveo i donio svoj rodni list.
Vratila sam se u Sarajevo, kojeg sam zamislila kao tačku u prošlosti iz koje nikada ne moram odlaziti. Povratak je konačni čin prisjećanja, nakon njega se ne može dalje unazad i za nagradu stižemo u sadašnjost. Sadašnjost za mene boravi u Sarajevu, da bih mogla da se orijentišem i da bih mogla negdje boraviti u njoj. Pišem iz Sarajeva, iz ulice Josipa Vancaša. Jesen je i dvije srgaste mačke sjede na drvetu kraj prozora. Između njih je tačka koja označava geografski centar sadašnjosti.
Grudnjak koji me napatio, rastegnuti oko vješalice i ostaviti ga tako da se čereči čitav utorak. (How does it feel now, arsehole).
Sjediti na jastuku ispred mašine za veš, čitajući Asteriksa i Obeliksa (do centrifuge).
Raditi sa Miss Mjesne Zajednice na priručniku: Shit men from Sarajevo told me. (Javim ti se. Lijepa ti jaranica, mak’ se da pišam. Mislio sam da sam biseksualan. Kod mene 15 centimetara, pa ti gledaj. Ovo u Makarskoj mi je rodica).
Cijeniti estetske vrijednosti minijaturnih radosti i približiti se koherentnom zaključku o smislu života. Odjebati sve to i nastaviti po svom.
Napraviti spisak stvari koje ću uraditi kad se vratim u Sarajevo.
Početi se baviti fotografijom. Uslikati puna četri foldera dosadnih slika palmi i papagaja. U fotošopu papagajima dodati brkove. Išarati se hemijskom po nogama.
Uhvatiti penzionerku u čekaonici kod doktora i udaviti je svojim boljkama.
Zaurlati komšiji preko ograde kako je moja bašta ljepša od njegove bašte. Zapaliti cigaru. Slušati ga kako mi deset minuta jebe sve po spisku.
Tračati muslimane sa poštarom. Onda mu reći da sam kopile avganistanskog fridom fajtera i majke Baraka Obame.
U petak sam bila na zadnjoj kontroli kod Dr Mohammeda.
Prije operacije, ostavio me pola sata u nekom špaizu da čekam zaljepljena za krevet, sa dokoljenicama, kapom za tuširanje i u papirnim gaćama. Kad se konačno pojavio, mrzila sam mu i kose na glavi i njegovo konstantno inshallah i to što me je tako dugo ostavio sa mojim mislima, jer sam za pola sata postala sasvim sigurna da se neću probuditi iz anestezije iz prostog razloga jer sam pušač, i još gore: da odlazim sa ovog svijeta u za dva broja većim papirnim gaćama, kao nasekirani klaun.
Probudila me prelijepa Kineskinja, stajala je u oblaku svijetla, tapšala me po ruci i smiješila se: Pain? On a scale of 1 to 10, how much? Rekla sam joj da je prelijepa, htjela sam je zaprositi. Mahnula sam bolesnici do sebe: I ti si, bolesnice lijepa! Volim vas! Kad se Dr Mohammed pojavio, sjetila sam se da njega ne volim i rekla mu: E, tebe ne volim, što njega nije bog zna kako dirnulo. Rekao je sestri da me vrati nazad u salu, na drugu operaciju. Klimnula sam glavom, iako me niko nije pitao za mišljenje.
U petak je Dr Mohammed rekao da se malo prepadnem i promijenim način svega. Pitao me poznajem li njegovog brata, Hafiza Alija, mogu li sjediti. Dok sam ovdje, da iskoristim najbolje od Australije: zdravstveni sistem, prirodu i hranu. Da dođem nekad u springvudsku džamiju, tamo je i Ali. Želim li da mi da čaj koji će mi zgaditi cigarete, provjereno. Ja sam pola Bosne izliječio, nasmijao se. I tebe ću, inshallah.
Hašarijasta, Bepo, Samogost, Hadžinica, Mis mjesne zajednice i Dečko – hvala. Danas slavim treću obljetnicu mene u Sarajevu. Sljedeći put kad se budete valjale po mom kauču i govorile kako je sve ovo ludost, znajte da je svaka od vas učestvovala u njenoj realizaciji. Ovim se zakljinjem i obavezujem da ću učestvovati i u punom kapacitetu podržavati ludost po vašem izboru. U slučaju da istu ne planirate za mjesec juli, pozivam vas na valjanje po mom kauču.
Pillow fight included!
Jutros sam se probudila u Grazu, sjetila se da moram na posao, istrčala na ulicu, zaustavila taksi i najnormalnije rekla: Herrengasse, bitte. Nasmijala sam se ludosti tek kada je taksista počeo da se žali na vrijeme.
