Danas
O tome kako je užasavajuće teško, zaprepašćujuće nepravedno i ne mogu da vjerujem crkni odmah sad i prži se u paklu bolno kad od nekoga dobiješ istu poruku koju ti koristiš da odjebeš ljude.
 |
Otvori blog |  |
Oči pretjeruju.
O tome kako je užasavajuće teško, zaprepašćujuće nepravedno i ne mogu da vjerujem crkni odmah sad i prži se u paklu bolno kad od nekoga dobiješ istu poruku koju ti koristiš da odjebeš ljude.
„ ... ljude u Ameriku odvodi kukavičluk. To je putovanje obilježio strah, a ne hrabrost: parazitska želja za bijegom tamo gdje nikad nije bilo gladi, ne one prave gladi, gdje nisi morao trpjeti grižnju savjesti, gdje nisi slušao prohtjeve slugu, prosjaka, bankrotiranih rođaka, gdje ti nikad nisu otvoreno tražili da budeš velikodušan i gdje si se osjećao vrijedan samo zbog svoje brige za ženu-dijete-psa-vrt. Osjetio bi olakšanje što te niko ne poznaje i skrio znanje o razlikama koje ti je podario put.“ – pročitala sam majci koja je sa lijevim dlanom na čelu dramatično ležala i gledala televiziju. Nije se ni pomjerila. Opet sam, uvjerljivije, pročitala zadnju rečenicu:
„ ... skrio znanje o razlikama koje ti je podario put!“ – koliko sam puta ja tebi pričala o skrivanju tog znanja? Samo, kod mene to nije bilo olakšanje nego gubitak svega onoga što sam ja, jer je u novoj zemlji to potpuno van konteksta, bezvrijedno je, turobno, egzotično ili isuviše nevjerovatno. Isto kao da te život do tog momenta samo silovao, pa nema smisla o tome govoriti društvu koje uvijek roštilja u bašti, upropastićeš ugođaj.
– Daj da vidim! – rekla je, uzela mi knjigu iz ruke i dala znak da joj dodam naočale. Zašto nam ljudi nikad ne vjeruju kad čitamo pred njihovim očima?
– Mi nismo ljudi, mi smo izbjeglice - rekao je Dino dok smo ulazili u Kelnsku katedralu. Ja sam dvije godine prije toga prvi put došla u Keln, izašla iz voza, prešla nekoliko metara do platoa, ušla u katedralu i iz nekog razloga odmah pogledala u strop. Imala sam 19 godina i prvi put u životu odlučila da se tu i tada pomolim izravno Bogu: zapalila sam sebi svijeću i sjela ispred desnog oltara koji je prikazivao razapetog i strašno mršavog Isusa. Od Kelna sam vidjela željezničku stanicu sa nekoliko pocjepanih pijanica i njihovih sivih pasa i evo sada, krvavog i izmučenog Isusa. Rekla sam: Bože, pomozi mi da ostanem u ovom gradu. Još isti dan sam upoznala Schwester Raphaelu koja mi je bez naručitog izraza na licu rekla da sam primljena u školu; zadivljeno sam zaključila da katolički Bog odlično funkcioniše.
– A ovo ovdje, ovo su ostatci tri mudraca koji su došli na Isusovo rođenje - pokazala sam Dini.
– Jesu kurac - rekao je on u zagradi i nastavio - mi smo izbjeglice, oni koji su izbjegli: nije štos u tome gdje smo nego - curo draga - da nismo tamo gdje trebamo biti.
– Bože, pomozi mi da ostanem u ovom gradu – rekla sam dok je podbočeni Dino blejao u strop katedrale i ličio na odnekud zalutalo ćirilično slovo F.
Na ulici sam srela jednog plavog čovjeka kome niko u gradu ne zna ime, ali sresti ga znači tri dana sreće. Samo nekoliko koraka dalje, vidjela još jednog manjeg koji je isti Nedim, a Nedim donosi ludu sreću, to svi znamo. Dobila poruku od sestre: It's a boy! - kupila flašu crnog Vukoja da proslavim, naravno. Velikodušno sebi odobrila da mu ja dam nadimak. Gazda svečano obećao da će mi, koliko je sutra ugraditi novu novcatu tuš-kabinu, a Amra je ovaj put imala i rukolu i đumbir. Ispred samoposluge našla novu kartu: jocker. Nasmijanog jockera sam bacila u snijeg jer već imam. Kralja, džandara i asa.
Uvijek se pojavljuje u sceni u kojoj sjecka paprike i paradajz za sataraš. Vidim joj ramena, mekane, debele ruke od tijesta i prekrivenu cvjetovima gladiola - ogromnu guzicu kako se trese nekim svojim ritmom, nezavisno od noža, paradajza i ruke. Sjedim na njenoj kuhinjskoj sećiji i svaki čas sklapam Bleka Stenu, jer iznad daske za sjeckanje čujem ovo: – Nećeš ti mala sa životom tako! Vidjećeš ti kad te život dofati! Sa životom se nije igrati! Nije život mačji kašalj! – i na kraju, što je mene posebno plašilo: Od života niko nije utekao. Zamišljam kako se bacam na nju i zamahom snage posuđene iz stripa kroz krov je šaljem u svemir, dok od nje ostaje nož koji se još nekoliko sekundi klati na neravnoj dasci. Ona mi dokazuje da je neuništiva i nakon što sam je izbacila iz slike nastavlja govoriti o svim nedaćama koje će me jednog dana sasvim sigurno snaći. Čvrsta obećanja ženskog, mog bola u budućnosti i zla radost kojom zbog te izvjesnosti pravi sataraš, vuku me nazad, u moj nemoćni dječji oblik koji se sasvim tiho obraća guzici od gladiola, ponavljajući sve dok rečenica ne izgubi smisao: Jebo te tvoj život, jebo te tvoj život, jebo te tvoj život...
Se završilo tako što sam odlučila da se završilo. Rekla sam: ti se slobodno ponovo razboli, ja ću tebe odmah strpati u taksi i ideš u bolnicu, a zna se šta će tamo čiko da ti radi. U međuvremenu, nastavi sa radnim aktivnostima i kupi vještačke trepavice! Derle u meni je reklo kme. Odvalila sam mu šamarčinu, iz ramena, lijevom rukom - da utvrdimo znanje. Ja radim dva posla i nemoj se zajebavati sa mojim vikendima, rekla sam.
Gubitci: tri kila. Neoprostivo. Trovanje kafetinom i kafom. Pa, halucinacije su bile zanimljive. Pogrešno skretanje kod Virovitice. No comment.
Prednosti: Pisanje. Tihi osjećaj zadovoljstva da sam živa, radno, intelektualno i seksualno sposobna. Halucinacije od trovanja kafetinom i kafom. Uspješan povratak u Viroviticu. Preko Nevesinja. No comment, zaista.
„Nepotrebna tajnovitost“ kao osobina karaktera, navodno se može pojaviti kao posljedica ekstenzivnog čitanja i samo je jedna od mnogih zabilježenih opasnosti čitanja (iako se o njoj, razumljivo je, ne zna mnogo). Nepotrebna iskrenost je sljedeća i ona će već svojim vlasnicima donijeti toliko neprilika, da će njihovi zlonamjernici izgledati poput osujećenih, netalentovanih budala. Ponekad, čitanje može izazvati napade bezrazložnog straha. Osoba koja čita će se možda susresti sa rečenicom koja će je pogledati na taj način da će joj osjećaj nečije nelagode pasti na dno stomaka kao posuđen čir. Međutim, treba nastaviti sa čitanjem, redovi nas pozivaju dalje, osim toga nekulturno je vikati u sred rečenice. Nekoliko stranica dalje, na uskom prolazu između dva reda, sjetiće se kako je jednom na ulici nabasala na dragog čovjeka koji je isto tako pogledao, otvorio tek kupljene novine pretvarajući se da čita i nastavio hodati. Sjeća se da je u tom trenutku poželila da gorko zaplače ili barem zapali cigaretu. Međutim, ulica je tu, ljudi je guraju naprijed, suze su u grlu, cigarete u džepu, treba prosto nastaviti hodati.
Moj prijatelj Sebastijan je bio jedan tužni Poljak čiji su se roditelji razveli kada je imao samo pet godina, a njega ostavili da živi kod bake u Szczecinu. Baka je bila veoma stroga katolkinja, pa je Sebastijan svaki put kad je naduvan zaneseno pjevao Laudato Si o mio Signore, sve dok ga Schwester Raphaela nije čula i odlučila da Laudato Si uvrsti i u naš crkveni horski repertoar. Nedeljom ujutro, neokupani i mamurni, u tom horu pjevali smo Afganistanac Mahesh, Turkinja Yeliz, ja - i naravno, oduševljeni Sebastijan. Schwester Raphaela je energično dirigovala, dok me je Yeliz na kraju svake izvedbe krvnički štipala za dupe: estakvirullah, nicht war? Poslije hora, Yeliz nas je vodila u turski geto gdje smo se hranili kod njene majke. Sebastijan je nekako uspijevao da bude njen miljenik jer je tunjkavim glasom i biranim izrazima hvalio ćufte, ali je prevršio svaku mjeru kad je rasplakao sažaljivu Melahad, tako što joj je ispričao kako su mu se tata i mama razveli i kako je morao živjeti kod siromašne bake i kako je to ipak sve u redu jer ga je baka voljela najviše na svijetu. Iako je Melahad već porubom jašmaka brisala suze, odlučila sam se osvetiti Sebastijanu i rekla kako su se moji roditelji razveli kad je meni bilo godinu dana i kako mi se u 16. godini i država razvela, a baka umrla na samom početku krvavog rata, na što je Mahesha u sred zalogaja napustila njegova tajanstvena smirenost, pa je rekao neka neko od nas pokuša biti Hindu u Kandaharu, kako je njemu čitava porodica pobijena, kuće i hramovi spaljeni, opljačkani su i protjerani da se više nikada ne vrate i kako je njegova baka umrla od tuge u Solingenu i sada na svijetu postoji samo on, Mahesh. Sljedeće sedmice smo ponovo pjevali Laudato Si, Schwester Raphaela je energično dirigovala, a Yeliz usnama prinosila nevidljivu kašiku, dajući nam do znanja da smo opet pozvani na ručak. 
“Sjaaajne prilike na poslu i karijeri, rezervisani, osvetoljubivi mračnjače u znaku jarca! Ostvarićete veliki uspjeh u projektu do kojeg vam je veoma stalo, dobićete povišicu, šta povišicu, dobićete i platu, obratite pažnju na osobu koja vas emotivno razumije i u vas gleda kao u boga oca, što započnete to ćete završiti, što završite neće vam iskočiti na nos, zdravlja pregršt, prosperiteta kao u zemljama razvijene demokratije, sjaj, blještavilo, seksoća, mudrost, bistrina uma, lakoća postojanja, oblina dupeta, lična i katarza na nivou regije, usklađenost i komunikacija zasnovana na inteligentnom razmatranju argumenata, rušenje struktura patnje, bola, zločina, kazne, zavisti, guranja u redovima i zabadanja nosa tamo gdje mu nije mjesto, pojavljivanje grudnjaka koji ne stežu kano australijski Woma pitoni, duge večeri uz svijeće, finu književnost i strip poker, mala žuta haljina i da, pogodili ste – odlazak na more gdje ćete u onom bestidnom crnom bikiniju iz pjene izaći kao najmilija kćer neba i valova - paganska Venera i sa zemljom sastaviti sve njegove tabue i eventualne seksualne inhibicije.“
- To je sasvim normalno da se ovaj grad uzjebe zimi, mi imamo tu olimpijsku energiju – rekla je M. dok smo pile kafu. - Postoji neki konsenzus da se svi žale na zimu, prehladu i depresiju, a ustvari počinje zimsko takmičenje u pronalasku šema! Svi bazaju okolo zamaskirani kapama, misle da ih niko ne vidi u ovom polumraku i samo gledaju koga će dovući kući i zavezati za radijator! Zima je preduga, niko više ne čita knjige, a Fox reprizira preko svake mjere. Šta da se radi? Evo, ovaj srednjojvječni perverznjak te gleda, okreni se lijevo. Vidi ti starog lisca!
Mahnula sam svom ginekologu i nastavila slušati o tome kako je zimsko Sarajevo čarobni dom pahulja, klizanja, beskonačnih zabava i tek prispjelih novinara iz Francuske. Avec les yeux verts!
